Društveni i politicki aspekt ispijanja kave u Becu predstavlja posebnu pricu: postoje kafici za prije i za popodne, za vecer i za noc; za umirovljenike i za studente, za umjetnike i diplomate.Svaka cast engleskim i irskim pubovima, francuskim bistroima i italijanskim tratorijama, ali pravo mjesto gdje covjek može popiti pristojnu kavu ipak je Bec, tim prije ako je covjek Balkanac, pa u prtljazi, pored ostalog, nosi ovisnost od mutnog napitka, i bez kave se ne može ni probuditi, a kamoli zapoceti bilo kakav posao ili razgovor. Tu ovisnost, kao i rituale koji uz nju idu, u naslijede su nam ostavili Turci.Zato vam se u Becu, za razliku od vecine zapadnoeuropskih gradova, ne može dogoditi da u kavani vidite natpis “zabranjeno pušenje”, ili da vam umjesto kave donesu instant “buckuriš” koji sa kavom ništa osim imena nema zajednicko. Takoder vam se ne može dogoditi da vam vec nakon petnaestak minuta pride konobar i prijetecim glasom pita da li gospodin želi još nešto naruciti, implicirajuci da nema namjeru trpiti goste koji dva sata sjede uz jednu šalicu i usporavaju promet.Kava se u Becu pije polako, uz prelistavanje novina koje su, kao što je red, uokvirene starinskim drvenim okvirima. Tapicirane fotelje, mramorni stocici i muzgavi zidovi pobožno se održavaju u istom stanju u kojem su bili u vrijeme Franje Josipa. Bec je vjerojatno jedini europski grad u kome kafice, kao posebnu vrstu kulturnopovijesnih spomenika, podržava država, osiguravajuci im opstanak u ime ocuvanja gradske kulture i životnog stila.Društveni i politicki aspekt ispijanja kave u Becu predstavlja posebnu pricu: postoje kafici za prije i za popodne, za vecer i za noc; za umirovljenike i za studente, za umjetnike i diplomate.
Svaka cast engleskim i irskim pubovima, francuskim bistroima i italijanskim tratorijama, ali pravo mjesto gdje covjek može popiti pristojnu kavu ipak je Bec, tim prije ako je covjek Balkanac, pa u prtljazi, pored ostalog, nosi ovisnost od mutnog napitka, i bez kave se ne može ni probuditi, a kamoli zapoceti bilo kakav posao ili razgovor. Tu ovisnost, kao i rituale koji uz nju idu, u naslijede su nam ostavili Turci.
Zato vam se u Becu, za razliku od vecine zapadnoeuropskih gradova, ne može dogoditi da u kavani vidite natpis “zabranjeno pušenje”, ili da vam umjesto kave donesu instant “buckuriš” koji sa kavom ništa osim imena nema zajednicko. Takoder vam se ne može dogoditi da vam vec nakon petnaestak minuta pride konobar i prijetecim glasom pita da li gospodin želi još nešto naruciti, implicirajuci da nema namjeru trpiti goste koji dva sata sjede uz jednu šalicu i usporavaju promet.
Kava se u Becu pije polako, uz prelistavanje novina koje su, kao što je red, uokvirene starinskim drvenim okvirima. Tapicirane fotelje, mramorni stocici i muzgavi zidovi pobožno se održavaju u istom stanju u kojem su bili u vrijeme Franje Josipa. Bec je vjerojatno jedini europski grad u kome kafice, kao posebnu vrstu kulturnopovijesnih spomenika, podržava država, osiguravajuci im opstanak u ime ocuvanja gradske kulture i životnog stila.
Povezani clanci:
“BOSNA, NESTVARNO MJESTO”ADRIATIC.HR – PRAVO RJEŠENJE ZA LJETOVANJE
0 comments:
Post a Comment